Plamenik za centralno grijanje: plinski, uljni i na pelete

U osnovi razlikujemo tri vrste plamenika; za plinovita i tekuća goriva te u novije doba jako popularni plamenik na pelete.

Plamenici za plinovita goriva obično imaju mogućnost korištenja i zemnog i gradskog, pa čak i bioplina, što treba dogovoriti s proizvođačem, jer se konstrukcijski neznatno razlikuju. Kod plamenika za tekuće gorivo najčešći su oni za ekstralako loživo ulje. Postoje i verzije za razne druge vrste tekućih goriva, koja su znatno gušća, pa zahtijevaju dodatnu opremu usklopu plamenika.


Kod plamenika za plinovita goriva najvažniji su podaci; željeni toplinksi učinak, vrsta plina i tlak plina u instalaciji.

Za razliku od uljnih, plinski plamenici imaju tzv. plinsku rampu, tj. na dovodnom vodu plina niz sigurnosno regulacijskih ventila koji omogućuju stabilan i siguran dotok plina.

Princip rada

Uljni plamenik je uređaj koji uzima gorivo iz nekog spremnika i zajedno sa zrakom miješa ga u finu maglicu smjese zrak-gorivo. Pravilnim sagorijevanjem te smjese iskorištava se njena ogrjevna moć. Kod dobro reguliranih plamenika, stupanj iskoristivosti može biti i iznad 90 posto što jasno ovisi o vrsti plamenika, kvaliteti sagorijevanja i redovitom održavanju. Najnovije verzije plamenika za ekstralako loživo ulje imaju i dodatno ugrađene male predgrijače ulja kako bi se postiglo čim bolje raspršivanje (toplije ulje je rjeđe pa je i mogućnost njegova raspršivanja veća) i tako povećala kvaliteta sagorijevanja.

Mozak plamenika

Elektronski upravljački sklop koji obično zovemo programator ili automatika, je mozak plamenika. Ako je glavna sklopka za upravljanje plamenikom uključena i ako su kontakti drugih termostata zatvoreni (to su regulacijski i sigurnosni termostat ako je tako spojeno upravljanje radom sistema) plamen se može uključiti. Tada napon dobivaju drugi potrošači u plameniku prema programu rada automatike. Automatika svih plamenika neznatno se razlikuje i to treba poštivati. Nikako se ne smije jedna automatika zamjeniti drugom ako nije ispitana i nije odobrio proizvođač. Različiti impulsi mogli bi ugroziti sigurnost rada samog plamenika. Napon je tako dobio visokonaponski transformator koji daje iskru za paljenje smjese gorivo-zrak, a počeli su raditi i motor ventilatora i motor uljne crpke. Na taj se način ložište ispire jer magnetski ventil na dovodnom vodu goriva još nije otvoren. Tek nakon određenog vremena (kod manjih plamenika obično 15 sekundi) otvara se magnetski ventil i gorivo izlazi kroz sapnicu gdje ga upali iskra koja preskače među elektrodama na sapništu. U blizini sapništa nalazi se fotootpor, tj. fotoćelija koja registrira pojavu svjetlosti – plamena i ostavlja sve elemente u pogonu. Ukoliko se ne pojavi svjetlost znak je da plamen nije upaljen. Fotootpor to registrira i prekida ciklus rada plamenika. Kod nekih se dozvoljava dvostruki start, pa ako prvi put ne krene proces sagorijevanja zatvara se magnetski ventil na dovodu goriva, a ventilator i uljna crpka rade i dalje. Nakon ponovljenog ispiranja ložišta ponovno se otvara dovod goriva i start se ponavlja. Ukoliko se opet plamen ne upali što registrira fotoćelija, sve se zaustavlja uz signalizaciju kvara – upali se kontrolna žaruljica na samoj automatici. Tada treba pričekati da se stabilizira rad automatike i ohladi visokonaponski transformator. To obično traje 1 do 3 minute i tada se može deblokirati automatika (pritiskom na obično crvenu signalnu žaruljicu) i ponoviti start. Ukoliko se automatika često zablokira, znak je da nešto nije u redu, pa treba potražiti i otkloniti kvar .